3D ispis postaje budućnost proizvodne ere. Poznat i kao aditivna proizvodnja, to je krovni pojam koji obuhvaća nekoliko proizvodnih tehnologija koje grade dijelove sloj po sloj. Ukupno je do sada utvrđeno i uspostavljeno sedam kategorija aditivnih proizvodnih procesa.
Modeliranje spojenog taloženja (FDM)
FDM, koji se naziva i izrada spojenih filamenta (FFF), trenutno je najpopularnija tehnologija 3D ispisa.
Način na koji FDM obično radi je da se kalem filamenta učitava u 3D pisač i dovodi do mlaznice pisača u glavi ekstruzije. Mlaznica pisača zagrijava se na željenu temperaturu, nakon čega motor gura filament kroz zagrijanu mlaznicu, uzrokujući topljenje. Pisač zatim pomiče glavu ekstruzije zajedno s navedenim koordinatama, polažući rastopljeni materijal na ploču za izgradnju, gdje se hladi i stvrdnjava. Nakon dovršetka sloja, pisač nastavlja postavljati drugi sloj. Ovaj proces ispisa poprečnih presjeka se ponavlja, gradeći sloj po sloj dok se objekt u potpunosti ne formira.
FDM nudi brojne prednosti. Prvo, FDM je jedan od najbržih izbora u 3D ispisu, jer dijelovi proizvedeni s FDM-om mogu biti spremni za nekoliko minuta ili nekoliko sati. Drugo, FDM uživa veliku skalabilnost - lako se može skalirati na bilo koju veličinu, što dovodi do niskog omjera troškova i veličine. FDM pisači se neprestano čine većim i jeftinijim, zbog niskih troškova dijela i jednostavnih dizajna. Treće, FDM je jedina tehnologija 3D ispisa koja koristi termoplastiku proizvodne kvalitete, tako da tiskani predmeti imaju izvrsne mehaničke, toplinske i kemijske atribute.
FDM tehnologija danas je široko rasprostranjena i koristi se u industrijama kao što su proizvođači automobila, proizvođači hrane i proizvođači igračaka.
Stereolitografija (SLA)
SLA je prva svjetska inovacija 3D ispisa koju je Chuck Hull predstavio 1986. godine. Pa čak i danas, SLA je još uvijek najisplativija tehnologija 3D ispisa dostupna kada su potrebni dijelovi vrlo visoke točnosti ili glatke površinske završne obrade. Najbolji rezultati postižu se kada dizajner iskoristi prednosti i ograničenja proizvodnog procesa.
Strojevi za ispis SLA-a ne funkcioniraju kao normalni stolni pisači koji istiskuju određenu količinu tinte na površinu. SLA 3D pisači rade s viškom tekuće plastike koja se nakon nekog vremena stvrdnjava i formira u čvrsti predmet. Nakon što se plastika stvrdne, pozornica pisača pada u spremnik za djelić milimetra, a laser tvori još jedan sloj dok se ispis ne završi. Uostalom, slojevi se ispisuju, predmet se mora isprati otapalom, a zatim staviti u ultraljubičastu pećnicu kako bi se dovršila obrada.
Općenito govoreći, SLA može proizvesti dijelove s vrlo visokom dimenzionalnom točnošću i zamršenim detaljima. A dijelovi izrađeni od SLA imaju vrlo glatku površinsku završnu obradu, što ih čini idealnim za vizualne prototipove. Međutim, SLA dijelovi su općenito lomljivi i nisu prikladni za funkcionalne prototipove. Mehanička svojstva i vizualni izgled SLA dijelova s vremenom će se razgraditi kada su dijelovi izloženi sunčevoj svjetlosti.
Smola, vrsta svjetlosno-reaktivnog polimernog termoseta, najčešći je materijal koji se koristi za SLA 3D ispis. Komercijalno su dostupne razne smole, uključujući standardne smole, inženjerske smole, zubne i medicinske smole te smole koje se mogu lijevati.
Selektivno lasersko sinteriranje (SLS)
Stvaranje objekta s tehnologijom fuzije kreveta u prahu i polimernim prahom općenito je poznato kao selektivno lasersko sinteriranje (SLS). Proces su 1980-ih razvili i patentirali Carl Deckard - tada student preddiplomskog studija na Sveučilištu u Teksasu - i njegov profesor strojarstva, Joe Beaman.
Predmeti tiskani SLS-om izrađeni su od praškastih materijala, najčešće plastike, kao što je najlon, koji se raspršuju u tankom sloju na vrhu platforme za izradu unutar SLS stroja. Laser, kojim upravlja računalo koje mu govori koji objekt "ispisuje", pulsira na platformi, prateći presjek objekta na prah. Laser zagrijava prašak ili na malo ispod točke ključanja (sinteriranje) ili iznad točke ključanja (taljenje), koja spaja čestice u prahu u čvrsti oblik. Nakon što se formira početni sloj, platforma SLS stroja pada - obično za manje od 0,1 mm - izlažući novi sloj praha kako bi laser mogao pratiti i spojiti se. Taj se postupak nastavlja iznova i iznova sve dok se cijeli objekt ne ispiše. Kada je objekt u potpunosti formiran, ostavlja se da se ohladi u stroju prije uklanjanja.
Najistaknutija razlika između SLS-a i SLA-a je u tome što koristi materijal u prahu u bačvi, a ne tekuću smolu u kocki, kao što to čini SLS. Osim toga, SLS ne mora koristiti neke druge potporne strukture jer je objekt koji se ispisuje okružen neiskrenim prahom.

















