Titan je igrao važnu ulogu u svijetu od sredine 20. stoljeća do danas. Zbog svojih posebnih svojstava, Titan je izuzetno tražen u širokom spektru industrija poput zrakoplovne, automobilske, pomorske, medicinske i rekreacijske opreme itd.
Tijekom njegove povijesti postoje 4 znanstvenika koji su dali veliki doprinos razvoju Titana - to su velečasni William Gregor, Martin Heinrich Klaproth, Matthew Albert Hunter i William Justin Kroll.
Velečasni William Gregor
Titan je prvi put otkrio 1791. velečasni William Gregor, britanski svećenik i mineralog amater. Jednog dana u šetnji Gregor je, prelazeći mali potočić, primijetio sloj crnog, magnetskog pijeska. Pijesak je po izgledu podsjećao na barut. Naziv koji danas koristimo za ovaj pijesak je ilmenit-željezo-crni, teški, metalni oksidni mineral sastavljen od željeza i titanijevog oksida (FeTiO3), koji se koristi kao glavni izvor titana, čineći 92% ukupne ekstrakcije titana. Gregor je u svom uzorku identificirao željezni oksid i shvatio da se radi o nepoznatom metalu, ali ga nije uspio izolirati. I nazvao ga je "menachanite" - u čast župe Manaccan u kojoj je živio. Nažalost, njegov doprinos otkriću titana zaboravljen je.
Martin Heinrich Klaproth
Nekoliko godina kasnije, Titan je ponovno "otkrio" Martin Heinrich Klaproth, poznati njemački kemičar koji je također zaslužan za otkriće urana. Klaproth je provjerio prisutnost oksida nepoznatog elementa u rudnom rutilu iz Mađarske 1795. godine i predložio naziv "titan" prema Titanima iz starogrčke mitologije. Suprotno popularnoj koncepciji, njegov izbor imena nije se odnosio na svojstva čvrstoće i izdržljivosti elementa, njegove bilješke pokazuju da je ime odabrao zbog njegove neutralnosti, za što se zalagao Antoine Lavoisier.
“Kad god se ne može pronaći naziv za novi fosil koji ukazuje na njegova osebujna i karakteristična svojstva (u kojoj se situaciji trenutno nalazim), mislim da je najbolje izabrati takvu denominaciju koja sama po sebi ne znači ništa, pa stoga ne može dati povoda bilo kakve pogrešne ideje. (kao što je Lavoisier predložio) Zbog toga ću, kao što sam učinio u slučaju Urana, posuditi naziv za ovu metalnu tvar iz mitologije, a posebno od Titana, prvih sinova zemlje. Stoga ovaj novi metalni rod nazivam titan. "
1797. Klaproth je imao priliku pročitati Gregorov izvještaj o njegovom otkriću 1791. i shvatio je da su titan i mehanizirani identični, samo iz dva različita minerala. Gregor je dobio priznanje kao istinski otkrivač elementa' a ime Klaproth' na kraju je usvojeno jer se smatralo da je prikladnije.
Matthew Albert Hunter
Međutim, tek 120 godina kasnije 1910. godine uspješno je izoliran čisti titan.
Titan koji su otkrili Gregor i Klaproth bio je titanov oksid u prahu, a ne metal titana - prvi je bio izuzetno stabilan, dok je drugi mogao lako i žestoko reagirati s kisikom, dušikom, vodikom ili ugljikom, pa je bilo teško izolirati čisti titan.
Matthew Albert Hunter, kemičar rođen na Novom Zelandu koji je radio u Sjedinjenim Državama, bio je izumitelj Hunterovog procesa za proizvodnju metala od titana. Postupak uključuje redukciju titanijevog tetraklorida (TiCl4) s natrijem (Na) u šaržnom reaktoru s inertnom atmosferom na temperaturi od 1.000 ° C. Zatim se za ispiranje soli iz proizvoda koristi razrijeđena klorovodična kiselina.
Godine 1910. Hunter je postigao čistoću od 99,9% u suradnji s General Electricom na Politehničkom institutu Rensselaer.
William Justin Kroll
Krollov proces koji je razvio luksemburški metalurg William Justin Kroll kasnije je zamijenio Hunterov postupak za gotovo svu komercijalnu proizvodnju jer je bio korisniji i učinkovitiji za proizvodnju većih razmjera.
Krollov proces sastoji se od 6 koraka za proizvodnju titana.
Korak 1: Čista titanska ruda pretvara se u spužvu provođenjem električnog naboja kroz rudu. To se radi u klorinatoru. Plin klora tada prolazi kroz punjenje.
Korak 2: Titanijevom tetrakloridu, koji je rezultat koraka 1, uklanja se kisik što rezultira u tekućem obliku titanijevog tetraklorida. Ovaj sirovi oblik titanijevog tetraklorida tada se pročišćava frakcijskom destilacijom.
Korak 3: Nakon procesa destilacije, čistom titan tetrakloridu dodaje se magnezij ili natrij kako bi se dobila metalna spužva od titana i magnezij ili natrijev klorid.
Korak 4: Novonastala metalna spužva se zatim usitni i preša.
Korak 5: Zgnječena spužva od titana se zatim topi u elektrodnoj vakuumskoj peći na elektrodama na izuzetno visokim temperaturama.
Korak 6: Budući da svaka šarža, nazvana ingot, može težiti i do 12000 funti, rastopljeni titan se može otvrdnuti i učvrstiti u peći, a ne izlijevati.
Ključ Kroll procesa je korištenje magnezija umjesto natrija, što pomaže u smanjenju troškova procesa.
Od tada je široka upotreba postala stvarna mogućnost.

















