Rimsko staklo poznato je po svom stilu, finim detaljima i izradi.
Napredna tehnologija proizvodnje stakla
Kao što smo spomenuli u prošlom članku, općenito se vjeruje da su staklo prvo izrađivali stari Egipćani, a zatim su ga fenički trgovci pomogli uvesti u egejsko područje. Kasnije je vojna ekspanzija Rima pridonijela novom krugu široke popularnosti proizvoda od stakla, što je rezultiralo pojavom i primjenom nove tehnologije proizvodnje stakla u neku ruku.
Oko 50. godine prije Krista sirijski su obrtnici izumili tehnologiju puhanja stakla. Rimljani su otkrili da se objekt može oblikovati skupljanjem otopljenog stakla na kraju cijevi i napuhavanjem. Staklo se tada jednostavnim alatima moglo oblikovati u gotovo bilo koji oblik. Otprilike 50. godine nove ere puhači stakla znali su puhati staklo u šuplje kalupe kako bi oblikovali još inovativnije oblike. Ovom metodom staklo je postalo tanje, bezbojno i prozirno.
Istodobno je tehnologija staklenih peći također napredovala. Peć za topljenje stakla je peć u kojoj se sirovine tope u staklo. Prema arheološkim istraživanjima, ove staklene peći u Drevnom Rimu upotrebljavale su količinu izvorne rimske opeke i glinene masti. Napajali su se drvom, uključujući bukvu i jasen, i trčali su 24 sata dnevno. Kaže se da bi jedna poznata iskopana spremnička peć mogla odjednom otopiti do 40 tona stakla.
Avers napredne tehnologije proizvodnje stakla nastavlja se s povećanjem produktivnosti stakla. Stoga su stakleni proizvodi postali uobičajeni i pristupačni - ne tako rijetki kao zlato i drago kamenje. Međutim, unutar Rimskog carstva postojale su i luksuzne naočale, a kameo staklo, aleksandrijsko staklo i staklo od mozaika bili su tipični primjeri koji se i danas smatraju doista bezvremenskim blagom.
Cameo Glass
Cameo staklo je luksuzni oblik umjetnosti stakla proizveden kameo gravurom ili bakropisom i rezbarenjem sljepljenih slojeva stakla različitih boja za izradu dizajna, obično s bijelim neprozirnim staklenim figurama i motivima na pozadini tamne boje. Prvi put je viđen u antičkoj rimskoj umjetnosti gdje je bio alternativa luksuzno ugraviranim draguljima u kameo stilu. Neki poduzetni puhač stakla smislio je kako stakleni mjehurić jedne boje uokviriti u jedan ili više slojeva stakla u kontrastnim bojama. Ovo višeslojno staklo tada je poslano vještom staklaru, koji je svojim preciznim i nježnim dodirom pažljivo urezao različite slojeve kako bi stvorio reljefni ukras. Također se koristio u islamskoj umjetnosti u 9. i 10. stoljeću, ali precizne tehnike koje su koristili rimski i islamski umjetnici bile su izgubljene u povijesti.
Rimsko kameo staklo je krhko i stoga izuzetno rijetko - puno više od prirodnih kamenih kamena poput Gemma Augustea i Gonzaga Cameo. Budući da je teško sačuvati kameo staklo, preživjelo je samo oko 200 ulomaka i 15 cjelovitih predmeta rano rimskog kameo stakla. Najpoznatiji primjer za njih, a ujedno i među najbolje očuvanim, je Portland Vase u Britanskom muzeju.
Aleksandrijsko staklo
Aleksandrijsko staklo odnosi se na vrstu bezbojnog stakla koje gotovo dvostruko vrijedi od uobičajenog stakla tretiranog manganom.
"Bilo je to u vrijeme Rimskog carstva da su se pića i hrana po prvi puta masovno posluživali u staklenim posudama", rekao je Patrick Degryse, arheolog iz belgijske KU Leuven. No ono što su mnogi ljudi zaista željeli bilo je bezbojno staklo, pa su proizvođači stakla eksperimentirali dodajući različite elemente u svoje serije. Prema Rossu Pomeroyu iz RealClearScience, obrtnici su izrađivali aleksandrijsko staklo - materijal odabran za visoke kaleže - dodavanjem antimonovog oksida tijekom postupka izrade stakla.
Zapravo još uvijek malo znamo o aleksandrijskom staklu. Na primjer, netko može pomisliti da potječe iz Egipta zbog svog imena. Međutim, proučavajući količine tragova elementa hafnij unutar čaše, ove dvije stvari izgledaju jedva relevantne.
Mozaik staklo
Mozaik je uzorak ili slika izrađena od malih pravilnih ili nepravilnih dijelova obojenog kamena, stakla ili keramike, koja se drži žbukom ili žbukom i pokriva površinu. A mozaično staklo kombinacija je staklenih blokova različitih boja i uzoraka. Prema otkrivenim fragmentima koje smo dobili, mozaično staklo prvi je put proizvedeno u Mezopotamiji od 15. do 10. stoljeća prije Krista, a nedavno su kompletni predmeti otkriveni i u Palestini i Egiptu.
Za vrijeme Rimskog carstva mozaično staklo se široko koristilo u crkvenim, podnim i zidnim ukrasima. Razvoj ove vrste stakla promovirao je tehnologiju proizvodnje stakla u boji. A jedna od poznatih obojenih naočala u to doba bile su tesere, koje su bile izrezane od velikih staklenih ploča koje su se kretale od blago zatamnjenih do neprozirnih. Relativno krhke staklene tessere koristile su se rijetko u podnim mozaicima kako bi pružile čiste plave, crvene i zelene boje koje se nisu mogle naći u postojanijem prirodnom kamenu.
Međutim, nakon pada Rimskog carstva, činilo se da se sve stvari oko stakla smanjuju na ništa.

















