Jul 21, 2021 Ostavite poruku

Povijest stakla: venecijansko staklo u doba renesanse (4. dio)

Renesansa je bila žarko razdoblje u europskoj povijesti koje je obilježilo prijelaz iz mračnog doba u modernost i pokrivalo 15. i 16. stoljeće. Kao kulturni pokret, renesansu je karakterizirao val zanimanja za klasično učenje i vrijednosti. Prvo je započelo u Firenci, a zatim se proširilo na Veneciju, Rim i druge talijanske gradove prije nego što je zahvatilo ostatak Europe. Slikarstvo i kiparstvo bili su najosjetljivija polja na promjene sa svojim temama i ukusima. A takva je bila i proizvodnja stakla.

Venecija je bila središte talijanske proizvodnje stakla. Izvorno je Veneciju kontroliralo Bizantsko carstvo, ali je na kraju postala neovisni grad-država i procvjetala kao trgovačko središte i morska luka. Njegove veze s Bliskim istokom pomogle su proizvođačima stakla da steknu dodatne vještine kao tehnike izrade stakla. Stoga su i tradicionalna izrada i nove metode u potpunosti razvijene u Veneciji i na otoku Murano (zakon koji je većinu mletačke staklarske industrije ograničio na otok Murano od 1291. godine, koji je izolirao glavne puhače stakla kako bi ih spriječio da dijele vrijedne tajne izrade stakla) tijekom renesansnog razdoblja.

Otprilike sredinom 15. stoljeća u Veneciji su izrađeni prvi predmeti u tehnikama millefiori i vetro a filigrana. Millefiori, spoj talijanske riječi "mille" (tisuću) i "Fiori" (cvijeće), odnosio se na staklarsku tehniku ​​koja je stvorila prepoznatljive ukrasne uzorke na staklenom posuđu. A filigrana, podrijetlom iz Murana u 1500-ima, bila je vrsta puhanog stakla s nitima izrađenim od bezbojnih, bijelih i ponekad obojenih štapića. Obično je imao prugast izgled. Ove metode ukrašavanja stakla uživale su najveću popularnost u 16. i 17. stoljeću.

Puhači stakla u Veneciji također su stvorili bezbojno staklo nazvano Cristallo - vrstu kristala nalik stijenama bez blage žute ili zelenkaste boje koja potječe od nečistoća željeznog oksida. Angelo Barovier, talijanski umjetnik stakla, osmislio je postupak pročišćavanja toka biljnog pepela koji je rezultirao čašom koja se po čistoći i bezbojnosti nadmetala s Rocca di Cristallo (kameni kristal). Tajna je bila u malom dodavanju mangan-dioksida, sredstva za bojenje. Cristallo je bio gotovo proziran i smatran je najfinijim staklom na svijetu. Izum Cristalla snažno je utjecao na renesansno venecijansko staklo, čineći Murano "najvažnijim staklenim središtem".

U to doba u Veneciji postoji još jedna vrsta bezbojnog stakla, naime vitreum blanched (doslovno, bijelo staklo), nešto manje pročišćeno staklo koje se koristi za izradu svakodnevnih posuda. Blanširani Vitrum također je bio proziran, bezbojan, ali sa sivkastim nijansom koji se zadržao čak i kad se staklo topilo koristeći najbolje dostupne sirovine: kvarcni kamenčići u prahu iz rijeke Ticino i levantinski soda pepeo. Manganov oksid dodan je talini i kao sredstvo za obezbojivanje. A blijedi Cristallo i vitreum bilo je teško razlikovati samo okom.

Osim bezbojnog stakla, veliki broj čaša u boji i specijalnih naočala izradili su i vješti venecijanski staklari.

Naočale u boji uvijek su bile važne u venecijanskoj industriji stakla, jer su postale jedan od motora koji je pogodovao uspjehu lokalne proizvodnje od 15. stoljeća. I uspješan nastup kineskog porculana na europskom tržištu luksuzne robe doveo je do jedne od najvažnijih inovacija u venecijanskom staklarstvu - lattima.

Lattimore, također nazvan mliječnim staklom, bio je neprozirno ili prozirno, mliječno bijelo ili obojeno staklo koje se moglo puhati ili prešavati u najrazličitije oblike. Lattimore se mogao napraviti plavom, ružičastom, žutom, smeđom, crnom i istoimenom bijelom. Obično se koristio za ukrasno posuđe, svjetiljke, vaze i bižuteriju. Također, staklari su latirane predmete oslikavali emajlima, koristeći svijetle zlatne listiće i složenije slike za predstavljanje grbova, vjerskih ili mitoloških scena i drugih motiva u čast pojedincima ili važnim događajima poput vjenčanja.

U to je vrijeme bila popularna i Kaledonija, koja je ovo ime dobila jer je imitirala prirodnu raznolikost kalcedona, zonirani ahat. Dobiven je miješanjem krhotina bijelog opalina, obojenog opalinskog stakla i kristala. U osnovi, radilo se o opalom staklu obojenom žilama raznih boja na tamnoj podlozi, koje je na svjetlu izgledalo homogeno tamno crveno-smeđe.

Kasnije, emigracijom majstora stakla iz Venecije, staklo izrađeno u imitaciji mletačkih proizvoda proširilo se zapadnom i srednjom Europom.


Pošaljite upit

whatsapp

Telefon

E-pošte

Upit