Jul 13, 2021 Ostavite poruku

Povijest stakla: Srednji vijek (3. dio)

Srednji vijek, poznat i kao mračno doba, traje otprilike od 5. do kraja 15. stoljeća. Počinje padom Zapadnog Rimskog Carstva i prelazi u renesansu i doba otkrića.


I staklo i povijest idu ruku pod ruku u određenoj mjeri.

Nakon raspada Rimskog Carstva uslijedio je uspon Karolinškog carstva, velikog carstva u zapadnoj i središnjoj Europi u kojem dominiraju Franaci tijekom ranog srednjeg vijeka. Iako karolinško razdoblje nije bilo doba visoke kulture i civilizacije, bilo je i mnogo razvoja tehnologije proizvodnje stakla, posebno tehnologije puhanja i graviranja.

Europa je tijekom ovog tisućljeća doživjela korjenite promjene, uključujući česte ratove, pad broja stanovnika, kolaps centralizirane vlasti i, što je najvažnije, povećanu vjersku moć, što je pridonijelo razvoju bizantskog stakla i islamskog stakla.

Godine 330. rimski car Konstantin Veliki izabrao je Bizant kao mjesto "Novog Rima" s istoimenim glavnim gradom Carigradom. Tamo je osnovao Bizantsko carstvo (Istočno Rimsko Carstvo), koje je nastavilo postojati još tisuću godina sve dok nije palo u Osmansko Carstvo 1453. godine. Konstantin Veliki također je uspostavio kršćanstvo kao službenu rimsku religiju. U to su vrijeme sagrađene brojne crkve, od kojih je većina i danas dobro očuvana. I bizantsko staklo je tada napredovalo.

Početkom 7. stoljeća islam je osnovao Muhammed (a.s.) na Arapskom poluotoku, u Meki. A do 8. stoljeća kalifat Umayyada, drugi od četiri islamska kalifata, protezao se od Iberije na zapadu do rijeke Ind na istoku, što je dovelo do islamskog zlatnog doba. Kombinirana židovska kultura, grčko-rimska kultura i iranska kultura, tehnologija proizvodnje stakla u muslimanskom svijetu također je ugrozila zasluge egipatskih, rimskih i perzijskih stilova. I islamsko staklo je tada postalo popularno.


S popularnošću bizantskog stakla i islamskog stakla pojavile su se nove tehnologije proizvodnje stakla, odnosno vitraj i emajlirana stakla.


Vitraj je vrsta obojenog i obojenog stakla. Vjeruje se da umjetnička forma potječe iz drevnog Egipta i starog Rima, a doseže svoj vrhunac između 1150. i 1500. godine. Osnovni sastojci za izradu stakla su pijesak i drveni pepeo (potaša). Smjesa se topi u tekućinu koja, kada se ohladi, postaje staklo. Da bi se staklo obojilo, u smjesu se dodaju određeni metali u prahu dok je staklo još uvijek rastopljeno. Rastopljeno staklo može se otpuhati u oblik kobasice, a zatim prerezati sa strane prije nego što se spljošti u list; također se može zavrtjeti pontilnim željezom u okrugli list (krunu).

U srednjem vijeku vitraj se nanosio gotovo isključivo na prozore crkava i drugih značajnih vjerskih objekata. Slikovna slika prozora nastala je raspoređivanjem različitih komada obojenog stakla preko dizajna nacrtanog na komadu ploče. Ako su potrebni fini detalji kao što su sjene ili obrisi, umjetnik ih je obojio na staklo crnom bojom.

Svrha vitraja u crkvi bila je poboljšati ljepotu njihovog okruženja i informirati gledatelja kroz narativ ili simboliku. Vjersko obrazovanje u srednjem vijeku bilo je vrlo važno. Crkva se smatrala najvišim autoritetom u društvu, a da bi se postiglo spasenje, treba slijediti Božju riječ. Svjetlo je također bilo simbolično za vjerske ličnosti, koje su predstavljale dobro i Božju zaštitu u Starom zavjetu. Tako su prozori u to vrijeme bili uloženi s dubokim vjerskim značajem.

Vjeruje se da katedrala u Augsburgu ima najstarije postojeće vitraje, koji se sastoje od frontalnih, dostojanstvenih prikaza proroka Daniela, Hošee i Jonasa, proročkog kralja Davida i, u kasnosrednjovjekovnoj kopiji, Mojsija.


Riječ "caklina" koristimo za označavanje vrlo lijepe kombinacije obojenog stakla spojenog na metal, kamen, keramiku i druge materijale koji mogu izdržati visoku temperaturu potrebnu za proizvodni proces. Emajlirane površine i dekorativni elementi imaju visoku kemijsku i mehaničku otpornost, što ih čini otpornim na visoku vlažnost i kemijski agresivna okruženja.

Emajlirani staklo pojavilo se u Islamskom Carstvu Mamluk iz 13. stoljeća, a uglavnom se koristilo za džamije, ali i razne vrste zdjela i posuda za piće. Pozlata se često kombinirala s emajlima. Oslikani ukras bio je općenito apstraktan, ili natpisi, ali ponekad su uključivali figure.

Oblik džamijskih svjetiljki u tom razdoblju bio je vrlo standardan. Unatoč tome što su bili suspendirani u zraku kroz svoje klinove kada su bili u uporabi, imali su široko stopalo, zaobljeno središnje tijelo i široka vatrena usta. Ispunjeni naftom, zapalili su ne samo džamije, već i slične prostore kao što su madrassas i mauzolej. Džamijske svjetiljke obično su na sebi imale napisan kuranski stih svjetla i vrlo često su bilježile ime i titulu donatora, kao i ime aktualnog sultana. Kako su muslimanski vladari imali kvazi-heraldičke blazone, oni su često bili oslikani.


Pošaljite upit

whatsapp

Telefon

E-pošte

Upit