Prema najboljim procjenama, više od 20 posto Amerikanaca doživljava trajnu fizičku bol koja ometa njihov svakodnevni život. Više od 20 posto Amerikanaca također ima kroničnu psihološku bol u obliku depresije, anksioznosti i drugih poremećaja mentalnog zdravlja.
Nažalost, uglavnom imamo pogrešnu kroničnu bol. "Uobičajeno razmišljanje o boli u najboljem slučaju može biti netočno, a u najgorem štetno", kaže Kelly Starrett, doktorica fizikalne terapije i osnivačica države Ready, teretane i internetskog resursa posvećenog pomaganju ljudima u ublažavanju boli, sprečavanju ozljeda i poboljšanju njihove tjelesne performanse.
Starrett kaže da prvi put pogrešno shvaćamo kroničnu bol jer pretpostavljamo da se javlja u mišićima ili kostima ili, u slučaju psiholoških poremećaja, u umu. Međutim, noviji rad na polju znanosti o boli otkriva da to nije slučaj. Stalna kronična bol bio-psiho-socijalni je fenomen. Drugim riječima, očituje se iz kombinacije problema koji se javljaju u našim tijelima, umovima i zajednicama. Dok se akutna bol (npr. Slomljeni zglob, uganuti gležanj ili prolazna anksioznost ili depresija) povlači ciljanim tretmanima, kronična bol ne. Stoga, kaže Starrett, potreban je puno cjelovitiji pogled.
Razmotrite sljedeće primjere: mentalna bolest dobro reagira na tjelesnu aktivnost, dok se trajna tjelesna bol može ublažiti psihološkim treningom, poput pažljivosti. Kako bismo se suočili s kroničnom boli na smislen način, objašnjava Starrett, moramo se usredotočiti na cijeli sustav.
Drugi način na koji pogrešno shvaćamo kroničnu bol je taj što pretpostavljamo da je bol uvijek loša stvar, pa se stoga i bojimo. Međutim, ovo ne može biti dalje od istine, kaže Steve Magness, trener izvedbe (a ujedno i moj kreativni partner). "Bol je dramatična evolucijska prednost", kaže Magness. “To su informacije. Govori nam da nešto nije u redu ili da nešto može poći po zlu. Ali ponekad nam i malo boli govori da smo na dobrom putu. " Samo razmisli o tome. Svaki smislen pokušaj poboljšanja - bio on fizički, psihološki, emocionalni ili socijalni - obično uključuje barem određenu nelagodu, ako ne i bol.
Prema dr. Sameru Narouzeu, profesoru kirurgije i anesteziologije na Medicinskom fakultetu u sjeveroistočnoj državi Ohio i predsjedniku centra za bol u bolnici Western Reserve, trajna kronična bol koja nema temeljnu trenutnu patologiju (tj. Popravljeno je ono što je bilo u tijelu ) često se ovjekovječuje iz dva razloga: postajemo ili pretjerano osjetljivi na tu nelagodu i bol ili neosjetljivi na nju, što oboje može dovesti do dugotrajnijih i ozbiljnijih problema.
S preosjetljive strane, na najmanji djelić boli, naš sustav um-tijelo poludi, što zauzvrat uzrokuje više boli. Ulazimo u začarani krug preosjetljivosti, s boli koja rađa više boli. To je zajedničko kroničnim tjelesnim bolovima i anksioznim poremećajima. S neosjetljive strane, podnosimo previše boli bez promjene pristupa ili traženja pomoći. Rezultat je, objašnjava Narouze, da se bol često pogoršava. “Jedan od najsnažnijih prediktora trajne kronične boli je koliko je dugo prošla osoba bez traženja pomoći. Što je duže to razdoblje, veća je vjerojatnost da će bol postati kronična ”, kaže. Naučena bespomoćnost također je uobičajena za depresiju koja je, što iznenađuje, povezana s kroničnom tjelesnom i socijalnom boli.
Kad postanemo preosjetljivi na bol, rješenje nas često prisiljava da je iskusimo, kako bismo mogli preodgojiti svoj sustav uma i tijela da ne bi izbezumio. Osoba koja se podvrgava takvoj vrsti terapije izlaganjem saznaje da im ponekad strah i izbjegavanje doživljavanja boli uzrokuje više nego stvarna bol. Terapija izlaganjem dio je šireg modela nazvanog kognitivno-bihevioralna terapija, koji, prema Narouzeu, "ima najvišu razinu dokaza, čak i više od lijekova, za pomoć kod trajne kronične boli."
Kad prihvatimo previše boli, rješenje obično uključuje učenje da je u redu tražiti pomoć, da bol ne mora biti dana i da možemo poduzeti mjere za poboljšanje svoje situacije. Ovo je također kamen kognitivno-bihevioralne terapije i drugih terapija utemeljenih na dokazima, poput prihvaćanja i predanosti.
U obje okolnosti - preosjetljivost i neosjetljivost - problemi se javljaju kada odgovorimo neprimjereno, bilo ne toleriranjem bilo kakve boli ili toleriranjem previše nje. U oba slučaja bol se pogoršava.
U konačnoj analizi, možda moramo prestati razmišljati o trajnoj kroničnoj boli u vakuumu i početi se baviti cjelovitije; ako se prestanemo fokusirati samo na sam osjećaj boli, možemo se početi fokusirati na ono što nam govori i kako na to reagiramo kao pojedinci i zajednice.

















